Šta je Illumina

Šta je Illumina?

KADA MEDICINA I TEHNOLOGIJA NAĐU ZAJEDNIČKI PUT

Prilikom odluke koji prenatalni test da urade, pacijenti imaju puno dilema i puno pitanja. Jedno od najčešćih je da li je u pitanju Illumina? Baš tako postave pitanje. Kako biste razjasnili nedoumice i dobili odgovore na pitanja pročitajte sljedeći tekst.

1. Šta je Illumina?

Illumina je pionir u oblasti neinvazivnog prenatalnog testiranja i kao takva, postavila je osnovu za sve ostale testove na tržištu. Illumina platforma je superiorna u odnosu na alternativu, te je apsolutno nezamjenljiva čak i za laboratorije koje dalje koriste sopstvene algoritme za analizu.

Illumina u oblasti neinvazivnog prenatalnog testiranja koristi tehnologiju sljedeće generacije sekvencioniranja cijelog genoma (NGS – next generation sequencing). Test analizira fragmente slobodnocirkulišuće DNK placente (najsličnija DNK fetusa) duž cijelog genoma, čime se dobija kompletan uvid u numeričko i strukturno stanje svih hromozoma.

Neinvazivni prenatalni testovi podržani od strane Illumina platforme nude apsolutno najveću preciznost i pouzdanost, uz konstantno unapređenje i usavršavanje postojeće tehnologije.

2. Koja je razlika između neinvazivnih prenatalnih testova?

Illuminin uređaj VeriSeq NIPT Solution v2 je trenutni izbor mnogih laboratorija na svijetu. Međutim, to ne znači da su sve laboratorije iste, niti da svi testovi imaju jednaku preciznost, uprkos tome što se velika većina njih bazira na istom „hardveru“. Ono što pravi razliku u kvalitetu neinvazivnih prenatalnih testova na tržištu jeste algoritam koji koriste tumačenju dobijenih podataka čitanjem genoma.

Na tržištu su najzastupljenije sljedeće metode analize slobodnocirkulišuće DNK:

Analiza svih hromozoma: tehnologija masivnog paralelnog sekvenioniranja cijelog genoma nudi odgovore o stanju svih hromozoma, uz tvrdnju da su testovi osjetljivi već od 1% fetalne frakcije, za šta Illumina potvrđuje da ne predstavlja nezavisan pokazatelj rizika za aneuploidije. Ovom tehnologijom čitaju se svi hromozomi po dužini i uzima se uzorak kroz paralelno čitanje istih, uz izvještavanje o svim hromozomima – broju (duplikacije) i strukturi (delecije/mikrodelecije);

Targetirana analiza: targetiranom analizom hromozoma od značaja analiziraju se samo određeni i najbitniji hromozomski parovi, te se ne vrši analiza ostalih hromozoma koji nisu od kliničkog značaja. Za razliku od masivnog paralelnog sekvencioniranja, ova metoda najviše polaže na dubinu čitanja hromozoma od značaja i za analizu zahtijeva minimum od najčešće 2.8% fetalne frakcije, što je u skladu sa svjetskim zdravstvenim vodičima, koji ne priznaju pouzdanom analizu izvršenu sa manjim udjelom bebine DNK u krvi majke;

– microarray/SNP: tehnologija koja se bazira na targetiranu analizu, ali nedovoljno dokazana u oblasti neinvazivnog prenatalnog testiranja, gdje se pokazala kao nepouzdana i klinički nepotvrđena. Odlična tehnologija za neke druge vrste analiza, ali prema riječima stručnjaka, ne i za neinvazivne prenatalne testove.

3. Zašto izabrati targetiranu analizu?

NIPD (Medicover) Genetics je napravio apsolutnu razliku na tržištu neinvazivnih prenatalnih testova, korišćenjem sopstvene, napredne i patentirane tehnologije TACS-ova u analizi i čitanju genetskih informacija.

Za razliku od testova koji analizu vrše metodom masivnog paralelnog sekvencioniranja, metodom TACS-ova čitamo samo ono što je medicinski opravdano i suštinski važno – tačnije, ne vrši se čitanje i analiza hromozoma na kojima trizomije uopšte nisu kompatibilne sa životom posle 10. nedjelje trudnoće. Ovim se dobija daleko veća preciznost analize onog što je zaista bitno, u odnosu na testove koji izveštavaju o svim hromozomima više iz marketinških, nego medicinskih razloga.

Ovom jedinstvenom tehnologijom targetira se čak 4.000 regija od značaja koje se čitaju više od 400 puta, što je višestruko značajnije u odnosu na ostale testove. Ovim načinom analize dolazimo do ultradubokog čitanja regija od značaja, što garantuje najmanji procent lažno negativnih i lažno pozitivnih rezultata.

Upravo ova tehnologija pokazuje superiornost u odnosu na ostale testove kod čitanja najsitnijih strukturalnih oštećenja hromozoma (najmanjih mikrodelecionih sindroma), gdje samo ovaj test može da izvijesti o strukturalnim promjenama čak i u slučaju blizanačkih trudnoća. Superiorna tehnologija omogućila je i test koji vrši čitanje na nivou jednog gena, odnosno testa koji vrši analizu monogenskih bolesti i poremećaja u najranijoj trudnoći. Takođe, test prati sve smjernice svjetskih vodiča i jasno mjeri i precizno izvještava o visini fetalne frakcije.

Za sva pitanja i nedoumice možete pozvati 069 083 000

Trombofilija i trudnoca-dr

Trombofilija i trudnoća

Zašto je trombofilja značajna za trudnoću, porođaj i postporođajni period?

Za uspješan razvoj trudnoće neophodna je adekvatna placentna cirkulacija. Neadekvatna placentna perfuzija u stanjima koja prevazilaze fiziološki nivo koagulabilnosti dovodi do formiranja mikrotromboza i smanjuje mogućnost invazije trofoblasta. Kliničke manifestacije patoloških stanja kao što su restrikcija rasta ploda, intrauterina fetalna smrt, gubitak trudnoće drugog i trećeg trimestra, abrupcija placente i preeklamsija, kao i druge brojne komplikacije povezane sa urođenim tromboflijama, nadovezuju se na činjenicu da je placentna invazija bila ograničena kroz proces hiperkoagulabilnosti koji nadmašuje tolerantni nivo.

Koje su komplikacije trombofilije u trudnoći?

Komplikacije trombofilije u trudnoći najčešće dijelimo u odnosu na vremenski period, tj. vremensku osu u kojoj nastaju, i to na:

  • komplikacije kod majke i
  • komplikacije kod ploda.

U komplikacije trudnoće, nastale kao potencijalna posljedica postojanja urođene trombofilije, spadaju rani gubici trudnoće, ponovljeni gubitak trudnoće prvog trimestra, gubitak trudnoće drugog trimestra, preeklampsija, abrupcija placente, prevremeni porođaj, intrauterina smrt ploda (fetus mortus in utero – FMU), restrikcija fetalnog rasta, venski tromboembolizam, kao i tromboza dubokih vena.

Kako se liječi trombofilija kod trudnica?

Zavisno od tipova trombofilija, prilagođava se i terapija – kod nekih je dovoljna i folna kiselina, koja se i rutinski primjenjuje tokom trudnoće zbog drugih aspekata, a kod nekih je neophodno i uvođenje antikoagulantne terapije radi sprečavanja neželjenih ishoda, za šta postoje stručni podaci, među kojima je i moja doktorska disertacija, a koji pokazuju potencijalni benefit terapije prije svega niskomolekularnim heparinom (LMWH) na implantaciju i razvoj placente, kao i benefit na ishod trudnoće od strane LMWH u terapiji asistiranog začeća i prevencije ranog spontanog pobačaja.

Trombofilije-dr

Trombofilije

Šta je trombofilija?

Trombofilija je hiperkoagulabilno stanje, tj. predstavlja krvni poremećaj u kome ima više šanse da u arterijama i venama dođe do tromboze (stvaranja krvnog ugruška).

Koje vrste trombofilije postoje?

Osnovna podjela trombofilija je na urođene (tj. naslijedne) i stečene. Postoji više formi mutacija koje su klasifikovane u nekoliko najčešćih grupa urođenih trombofilija – Faktor V Leiden, Faktor II (protrombin) G20210A, Deficit proteina C, Deficit proteina S, Deficit antitrombina, Disfibrinogenemije, Hiperhomocisteinemija (metilen tetrahidrofolat reduktaza gen) MTHFR C677T, PAI-1 i angiotenzin konvertujući enzim (ACE), kao i Deficit aneksina A5 (ANXA 5). Kad se spominju stečene to je antifosfolipidni sindrom (AFLS) ili antifosfolipidna antitijela sindrom koji je zapravo autoimuna neinflamatorna bolest, a karakteriše je stalno prisustvo antifosfolipidnih antitijela i sklonost ka arterijskim i venskim trombozama i/ili komplikacijama u trudnoći.

Koji su faktori rizika za trombozu?

Kad su u pitanju faktori rizika za trombozu obavezno se govori o Virhovljevoj trijadi koju čine 3 faktora koji pospješuju nastanak venske tromboze:

  1. venska staza – zastoj protoka krvi u venama
  2. hiperkoagulabilno stanje
  3. oštećenje zida krvnih sudova – lezija endotela.

Trombofilija konkretno doprinosi razvoju tromboze tako što remeti faktore koagulacije i dodatno pospješuje jedan od tri faktora opisane trijade – hiperkoagulabilno stanje.

Koji su simptomi trombofilije?

Kad pričamo o simptomima trombofilije, treba imati u vidu da je trombofilija na neki način podmuklo stanje, jer klinička slika varira od asimptomatske do simptomatske, pri čemu sami simptomi variraju od blažih do težih, zavisno od tipa trombofilije. Na osnovu simptoma, pozitivne lične ili porodične anamneze, posumnja se na postojanje trombofilije,  koja se potom ciljano laboratorijski dijagnostikuje iz krvi.

Kod kojih osoba bi trebalo ispitati postojanje trombofilije?

Što se tiče trudnica, u naučnoj zajednici za sada ne postoji apsolutni konsenzus po pitanju ispitivanja urođenih trombofilija. Prema nekim smjernicama, navodi se da ispitivanje na trombofiliju, kad su u pitanju spontani pobačaji, treba sprovesti tek nakon tri pobačaja. Testovi se savetuju samo za one osobe gdje je ranije u ličnoj i porodičnoj anamnezi postavljena dijagnoza tromboze dubokih vena i venski tromboembolizam, koji predstavljaju između ostalog vodeće uzročnike smrtnosti žena.

U novije vrijeme, proširuju se indikacije i na opterećenu akušersku anamnezu (habitualni pobačaji u drugom trimestru i iznenadne fetalne smrti). Nekad je ispitivanje na trombofilije potrebno i tokom same trudnoće, kad se posumnja na osnovu laboratorijskih i ultrazvučnih parametara.

Kad je u pitanju kontracepcija, trombofilije predstavljaju kontraindikaciju za kontracepciju u vidu kombinovanih oralnih kontraceptiva i za primenu hormonske supstitucione terapije koja sadrži estrogen. Imajući to u vidu, prije propisavanja pilule za kontracepciju poželjno bi bilo temeljno ispitivanje pacijentkinje. Naravno, ispitivanje bi bilo poželjno i kod pacijenata kod kojih stariji članovi uže porodice imaju prethodno dokazanu trombofiliju.

Kako se utvrđuje postojanje trombofilije?

Ispitivanja na trombofilije rade se u stručnim laboratorijama gde se pomoću testova iz krvi dokazuje prisustvo urođenih (dokazivanjem mutacije određenih gena) ili stečenih trombofilija (dokazivanjem prisustva antifosfolipnih antitela).

Galaktozemija

Sve što trebate da znate o galaktozemiji

Šta je galaktozemija?

Galaktozemija je genetski uslovljeno oboljenje koje pripada grupi bolesti koje se nazivaju enzimopatije. Enzipomatije su nasljedna oboljenja koja nastaju usljed nedostatka nekog enzima u organizmu. Kod galaktozemije postoji deficit ili smanjena aktivnost enzima koji učestvuju u varenju šećera galaktoze.

Galaktozemija predstavlja rijedak nasljedni poremećaj metabolizma ugljenih hidrata. Kod ove enzimopatije postoji nesposobnost da se galaktoza (šećer koji se nalazi u mlijeku) prevede u glukozu. Poremećaj nastaje usljed nedostatka ili smanjene aktivnosti enzima koji učestvuju u ovom prevođenju – GALT enzim, galaktokinaza i GALE enzim.  

Postoji više tipova galaktozemije, a smatra se da se jedno od 50 000 novorođenčadi rađa sa nedostatkom GALT enzima, čiji deficit dovodi do najtežeg oblika galaktozemije.

Rana dijagnostika i pravilan higijensko-dijetetski režim su kod ovog poremećaja od ključnog značaja kako bi se prevenirale posljedice – mentalne poteškoće, otkazivanje jetre i smrt djeteta u vrlo ranom uzrastu.

Tipovi galaktozemije

Do danas, nauka je utvrdila postojanje nekoliko tipova ove bolesti. Svi tipovi galaktozemije uzrokovani su mutacijama u određenom genu – GALT, GALK1 i GALE. Ovi geni su odgovorni za sintezu enzima neophodnih za preradu galaktoze unijete hranom. Pomenuti enzimi razlažu galaktozu do glukoze i drugih molekula koje organizam može da skladišti ili koristi kao izvor energije. Usljed nedostatka ili smanjene aktivnosti nekog od ovih enzima, javlja se nemogućnost korištenja galaktoze iz mlijeka i usljed nemogućnosti razgradnje galaktoze, ispoljavaju se simptomi koji su posljedica nagomilavanja ovog šećera.

Galaktozemija - Tipovi galaktozemije

Tip I – klasična galaktozemija

Najčešći i najteži oblik galaktozemije je galaktozemija tip I, takozvana klasična galaktozemija. Sinonimi za galaktozemiju tip I su i deficijencija galaktoza-1-fosfat uridil transferaze i GALT deficijencija.

Ukoliko se liječenje ne otpočne odmah po rođenju, tj. ishrana novorođenčeta mlijekom bez galaktoze, komplikacije opasne po život mogu nastati već poslije nekoliko dana nakon rođenja.

Genetički uzrok ovog tipa galaktozemije je mutacija GALT gena koji je odgovoran za stvaranje enzima galaktoza-1-fosfat uridil transferaze (GALT enzim).

Tip II – klinička galaktozemija

Galaktozemija tip II je znatno blaži oblik od galaktozemije tip I. Nastaje kao posljedica deficita enzima galaktokinaze (GALK) koji nastaje zbog mutacija u GALK1 genu. Galaktozemija tip II se nasljeđuje autozomno recesivnim putem. Kod djece oboljele od ovog tipa galaktozemije javlja se katarakta, usljed nagomilavanja galaktitola u očnom sočivu. Dijagnoza tipa II galaktozemije se postavlja tako što se utvrdi snižena aktivnost enzima galaktokinaze.

Procjenjuje se da je ovaj tip galaktozemije veoma rijedak.

Tip III – biohemijska galaktozemija

Znaci i simptomi ovog tipa variraju od blage do teške bolesti. Simptomi galaktozemije tip III obuhvataju kataraktu, zaostajanje u rastu i razvoju, intelektualnu zaostalost, oboljenje jetre i bubrega.

Nastaje kao posljedica promjena (mutacija) u GALE genu, koji je odgovoran za stvaranje enzima uridin difosfat galaktoza-4-epimeraze (GALE). Nasljeđuje se autozomno recesivno.  Ukoliko se tip III galaktozemije razvije odmah po rođenju, simptomi su slični klasičnom obliku galaktozemije, tj. tipu I. Procjenjuje se da su teške forme ove bolesti vrlo rijetke i da su zabilježene kod svega nekoliko slučajeva na svijetu. Dijagnoza se postavlja tako što se utvrdi snižena aktivnost GALE enzima. Kod svih pacijenata s nedostatkom GALE enzima, do sada je zabilježen samo djelimičan gubitak enzimske aktivnosti, te su iz tog razloga simptomi ovog tipa bolesti značajno blaži nego simptomi galaktozemije tip I.

Kada se kaže „galaktozemija“, obično se misli na tip I ove bolesti, s obzirom na činjenicu da je tip I najteži i najčešći u odnosu na ostale tipove ovog nasljednog oboljenja.

Zašto nastaje galaktozemija?

Galaktozemija, tj. klasičan tip bolesti nastaje usljed prisustva promjena (mutacija) u GALT genu koji je odgovoran za stvaranje GALT enzima. GALT enzim je neophodan da se šećer galaktoza u jetri prevede u glukozu. Usljed prisustva GALT mutacije i deficita GALT enzima dolazi do nakupljanja toksičnih metabolita galaktoze u različitim organima. Dejstvo akumuliranih toksičnih produkata galaktoze na različita tkiva dovodi do ispoljavanja znakova i simptoma ove nasljedne bolesti.

Procjenjuje se da je u opštoj populaciji jedna od 100 osoba nosilac mutacije, tj. defekta u GALT genu.

Koji su simptomi galaktozemije?

Simptomi galaktozemije mogu biti različitog intenziteta. Novorođenče sa galaktozemijom na rođenju djeluje kao zdravo novorođenče, međutim kroz par dana gubi apetit i počinje da povraća.

U tipičnom obliku bolesti, simptomi se javljaju 2-3 dana nakon unosa mlijeka u vidu povraćanja, proliva, uvećanja stomaka bebe zbog uvećanja jetre, slabog dobijanja na težini, dehidracije…  

Bez odgovarajućeg liječenja brzo dolazi do popuštanja funkcije jetre, zbog čega nastaju edemi (otoci), ascites (nakupljanje tečnosti u trbuhu), promjene na bubrezima, otok mozga, sklonost krvarenju… Krajem prvog mjeseca života, kod djece sa galaktozemijom razvija se katarakta, zbog nakupljanja toksičnih derivata galaktoze u očnom sočivu.

Mogu se javiti poteškoće u govoru i smanjene intelektualne sposobnosti.

Kod teških slučajeva neliječene bolesti, smrt nastaje u prvih mjesec dana, a u lakšim slučajevima, bez adekvatnog liječenja djeca mogu živjeti svega nekoliko mjeseci. Kod blažih formi galaktozemije, odojče slabije napreduje, ima uvećane jetru i slezinu, a dolazi i do ciroze jetre i razvoja katarakte.

Ženske osobe oboljele od galaktozemije mogu imati problema sa reproduktivnom sposobnošću, jer jajnici rano prestanu sa svojom funkcijom, odnosno javlja se tzv. prerana insuficijencija jajnika.

Kod muške djece galaktozemija ne dovodi do poremećaja u funkciji polnih žlijezda i unutrašnjih polnih organa.

Kako se galaktozemija nasljeđuje?

Galaktozemija je autozomno recesivno nasljedno oboljenje. Bolesti koje se nasljeđuju na ovaj način će se ispoljiti ukoliko dijete od oba roditelja nasljedi nefunkcionalan GALT gen. Ukoliko dijete od samo jednog (bilo kog) roditelja naslijedi nefunkcionalan gen, takvo dijete će biti samo nosilac defektnog gena, odnosno nosilac bolesti, ali se kod njega bolest neće razviti, tj. neće imati nikakve simptome oboljenja. Dijete koje je nosilac bolesti, jednog dana, svom potomstvu može prenijeti defektni gen. Ukoliko su oba roditelja nosioci defektnog gena, rizik da njihovo dijete oboli od galaktozemije je 25%.

Verovatnoća da dijete, kao i roditelji, bude samo nosilac ove bolesti je 50%.

Vjerovatnoća da dijete bude zdravo, tj. da niti ima bolest, niti je nosilac gena za galaktozemiju je 25%.

Rizik je podjednak za mušku i žensku djecu, kod svih etničkih grupa.

Kako se dijagnostikuje?

Za ovo oboljenje je ključna dijagnostika u prvim danima života, jer komplikacije koje su životno ugrožavajuće mogu nastati odmah po rođenju, sa prvim hranjenjem bebe mlijekom. Dijagnoza ove nasljedne bolesti postavlja se kada je metabolit galaktoze, galaktoza-1-fosfat povišen u crvenim krvnim zrncima i kada je aktivnost GALT enzima značajno snižena. Najprecizniji način je molekularno, genetičko testiranje kojim se mogu utvrdititi mutacije u GALT genu.

Vodeće međunarodne organizacije poput Američkog koledža ginekologa i opstretičara (American College of Obstetrics and Gynecologists (ACOG)) i Američkog koledža za medicinsku genetiku i genomiku (American College of Medical Genetics and Genomics (ACMG)) genetičko testiranje na galaktozemiju preporučuju svim parovima koji planiraju potomstvo, a posebno onima sa porodičnim opterećenjem (prisustvo galaktozemije ili mutacije GALT gena u porodici).

Kako se galaktozemija liječi?

Mlijeko kojim se beba oboljela od galaktozemije hrani treba što prije zamijeniti formulama za odojčad bez galaktoze i drugim preparatima proizvedenim od soje. Trajno sprovođenje dijete bez mlijeka i mliječnih proizvoda pruža odličnu prognozu ove bolesti. Dakle, za terapiju je ključna obustava unosa galaktoze. Pored mlijeka i mliječnih proizvoda, galaktoza se nalazi i u nekom voću, povrću i morskim plodovima, pa je i te namirnice potrebno izbjegavati. Djeca sa ovakvim dijetetsko-higijenskim režimom pokazuju zadovoljavajući rast i razvoj.

Djeci kod koje postoji poremećaj govora potrebna je pomoć logopeda, kao i podrška psihologa. Podrška psihologa može biti od pomoći u prihvatanju dijetetsko-higijenskih mjera i načina života.

Kod djevojčica sa galaktozemijom koje imaju hormonske poromećaje poput zakašnjelog puberteta potrebna je hormonska terapija kako u adolescenciji ne bi došlo do gubitka menstrualnog ciklusa i kasnije do nemogućnosti začeća.

Majke djeteta sa galaktozemijom u narednim trudnoćama treba da budu na ishrani bez galaktoze jer iz majčinog organizma galaktoza može preći preko posteljice u krv fetusa i tako dovesti do oštećenja različitih tkiva fetusa.

Ukoliko kod djece sa galaktozemijom nije primijenjena adekvatna terapija, može doći do zastoja u fizičkom i psihičkom razvoju, kao i teških komplikacija poput otkazivanja jetre i bubrega, oštećenja mozga i katarakte.

Određene nasledne i nenasljedne bolesti mogu imati simptome slične galaktozemiji, te je precizna dijagnostika vrlo važna.

Ovim putem pozivamo buduće roditelje da preduprijede mogućnost prenosa mutiranog gena koji bi kod njihove djece potencijalno bio odgovoran za nastanak nekog od oblika galaktozemije. Adventia je je skrining test koji svakom pojedincu daje pouzdane informacije o tome da li je nosilac mutiranog gena ili ne. Tok rijetkih oboljenja je progresivan, često se na vrijeme ne otkriju pa su praćene brojnim komplikacijama uprkos komplikovanom liječenju.

Gaucherova bolest

Uzrok, simptomi i liječenje Gaucherove bolesti

Šta je Gaucherova bolest?

Gaucherova (Gošeova) bolest je nasljedna, rijetka, ali vrlo ozbiljna metabolička bolest.

Kod ovog oboljenja, zbog nedostatka aktivnosti enzima koji se naziva glukocerebrozidaza dolazi do nakupljanja masti (glukocerebrozida) u specifičnim ćelijama odgovornim za imunitet (monociti i makrofagi).

Smatra se da je jedna od 158 osoba u svijetu nosilac mutacije u genu koji je odgovoran za nastanak ovog oboljejna. Gaucherova bolest se javlja sa učestalošću 1:50 000.

Spektar kliničkih manifestacija kod Gaucherove bolesti varira od pojave simptoma u ranom dječjem uzrastu, sve do potpuno asimptomatskih pacijenata do čak osme decenije života.

Gaucherova bolest - Šta je Gaucherova bolest?

Šta je uzrok nastanka Gaucherove bolesti?

Ovo oboljenje nastaje usljed nedostatka enzima glukocerebrozidaze. Deficit ovog enzima se javlja usled mutacije, tj. promjene na GBA genu. 

Koji su simptomi Gaucherove bolesti?

Zbog nedostatka enzima glukocerebrozidaze  koja razgrađuje glukocerebrozid, masna materija glukocerebrozid se nakuplja u koštanoj srži, jetri, slezini, plućima i drugim organima i doprinosi ispoljavanju različitih simptoma.

Od osobe do osobe, razlikuje se period života u kome će se ispoljiti prvi simptomi. Kod nekih oboljelih, simptomi se javljaju u ranom djetinjstvu, dok se kod drugih osoba ispoljavaju tek u odraslom dobu. Takođe, od pacijenta do pacijenta varira i stepen patoloških promjena na unutrašnjim organima i moždanom tkivu.

Ostali simptomi

Simptomi ove nasljedne bolesti uključuju:

  • -Bolove u zglobovima
  • -deformitete kostiju
  • -bolove u kostima
  • -sklonost ka prelomima
  • -zaostajanje u rastu u dječijem uzrastu
  • -čest umor
  • -osjećaj slabosti
  • -tamniju prebojenost kože
  • -česte pojave modrica
  • -krvarenje iz nosa ili iz desni
  • -oticanje trbuha zbog uvećane jetre i slezine
  • -anemiju
  • -smanjen nivo trombocita (trombocitopenija)

Neki pacijenti dobiju teške simptome već u djetinjstvu, dok se kod drugih prvi simptomi jave u kasnijem životnom dobu. U svakom slučaju, Gaucherova bolest je progresivna, što znači da se simptomi i oštećenja organa i kostiju vremenom pogoršavaju i napreduju.

Ukoliko se bolest ne liječi, mogu nastati dugotrajne zdravstvene komplikacije i ozbiljna pogoršanja opšteg zdravlja.

Kako se nasljeđuje Gaucherova bolest?

Gaucherova bolest je uzrokovana genskom promjenom (mutacijom) u GBA genu koja remeti stvaranje enzima glukocerebrozidaze. Bolest se nasljeđuje autozomno recesivno, što znači da je potrebno da dijete posjeduje dvije kopije defektnog gena, koje je naslijedilo od oba roditelja, kako bi se bolest ispoljila.

Osobe muškog pola obolijevaju podjednako kao i osobe ženskog pola.

Ukoliko dijete naslijedi defektni GBA gen samo od jednog roditelja, neće naslijediti Gaucherovu bolest, ali će biti nosilac mutacijom izmijenjenog gena i potencijalno ga dalje može prenijeti svom potomstvu.

Nosioci defektnog gena nemaju oboljenje, ali mogu svojim potomcima prenijeti defektni gen ili oboljenje (ukoliko je i partner nosilac istog gena). Danas postoje genetički testovi koji omogućavaju da roditelji utvrde svoj status nosilaca, odnosno da li postoji rizik da mutaciju u GBA genu ili Gaucherovu bolest prenesu svojim potomcima.

Gaucherova bolest - Kako se nasleđuje?

Vjerovatnoća oboljevanja u procentima

Ukoliko nijedan od partnera nema niti mutaciju u GBA genu niti je sam obolio od Gaucherove bolesti, svako njihovo dijete ima 100% vjerovatnoće da neće biti oboljelo od ovog nasljednog metaboličkog oboljenja. Takođe, ne postoji rizik da će dijete biti nosilac bolesti.

Ukoliko je samo jedan partner nosilac defektnog gena, u svakoj trudnoći postojaće:

  • -Vjerovatnoća od 50% da dijete bude zdravo i da ne bude nosilac bolesti
  • -Vjerovatnoća od 50% da dijete nema Gaucherovu bolest, ali će biti nosilac defektne kopije gena
  • -Vjerovatnoća od 0% da dijete bude oboljelo od Gaucherove bolesti

Ukoliko je jedan partner obolio od Gaucherove bolesti a drugi ne, u svakoj trudnoći postojaće:

  • -Vjerovatnoća od 0% da dijete bude zdravo i da ne bude nosilac bolesti
  • -Vjerovatnoća od 100% da dijete ne bude oboljelo, ali će biti nosilac defektne kopije gena
  • -Vjerovatnoća od 0% da dijete bude rođeno sa Gaucherovom bolešću

Ukoliko su oba partnera nosioci mutacije u GBA genu, u svakoj trudnoći postojaće:

  • -Vjerovatnoća od 25% da dijete bude zdravo i da ne bude nosilac bolesti
  • -Vjerovatnoća od 50% da dijete ne bude oboljelo, ali će biti nosilac defektne kopije gena
  • -Vjerovatnoća od 25% da se dijete rodi sa Gaucherovom bolešću

Ukoliko jedan partner ima Gošeovu bolest, a drugi je nosilac defektnog gena, u svakoj trudnoći postojaće:

  • -Vjerovatnoća od 0% da dijete bude zdravo i da ne bude nosilac bolesti
  • -Vjerovatnoća od 50% da dijete ne bude oboljelo, ali će biti nosilac defektne kopije gena
  • -Vjerovatnoća od 50% da se dijete rodi sa Gaucherovom bolešću

Ukoliko su oba partnera oboljela od Gaucherove bolesti, u svakoj trudnoći postojaće:

  • -Vjerovatnoća od 0% da dijete bude zdravo i da ne bude nosilac bolesti
  • -Vjerovatnoća od 0% da dijete ne bude oboljelo, ali će biti nosilac defektne kopije gena
  • -Vjerovatnoća od 100% da se dijete rodi sa Gaucherovom bolešću

Kako se postavlja dijagnoza Gaucherove bolesti?

S obzirom na to da se pojedini simptomi Gaucherove bolesti često mogu pomiješati sa nekim drugim, češćim bolestima, može se dogoditi da se oboljeloj osobi u početku postavi pogrešna dijagnoza. Tako se, na primjer, bol u zglobovima može pripisati artritisu ili brzom rastu, visoke vrijednosti bijelih krvnih zrnaca ili mali broj crvenih krvnih zrnaca i trombocita može se najprije povezati sa leukemijom.

Procjenjuje se da se svega kod polovine oboljelih od Gaucherove bolesti dijagnoza postavi prije desete godine života, a skoro 20% oboljelih ne dobije tačnu dijagnozu prije svoje 30. godine.

Dijagnoza Gaucherove bolesti može se postaviti jednostavnom analizom krvi, kojom se mjeri enzimska aktivnost glukocerebrozidaze, koja je kod oboljelih osoba veoma snižena ili čak, potpuno odsutna.

Dijagnoza se može postaviti i na osnovu biopsije koštane srži.

Vrlo precizan način za utvrđivanje precizne dijagnoze je genetičko testiranje na prisustvo mutacija u GBA genu. Ovo testiranje se preporučuje i krvnim srodnicima oboljele osobe, s obzirom na to da rezultati testiranja mogu imati uticaj na sve članove porodice.

Kako se liječi Gaucherova bolest?

U liječenju se koristi enzimska supstituciona terapija koja pokazuje dobre efekte na unutrašnje organe, ali slabo djeluje na promjene na plućima i kostima. Ovaj vid terapije zasniva se na principu nadoknađivanja nedostajućeg enzima zamjenskim, putem intravenskih infuzija. Ovaj vid terapije traje tokom cijelog života.

Simptomi anemije i trombocitopenije mogu se ublažiti transfuzijama krvi.

Hirurško liječenje podrazumijeva hirurško uklanjanje sljezine zbog velike opasnosti od unutrašnjeg krvarenja. Transplantacija koštane srži može dovesti do poboljšanja krvne slike.

Uz adekvatnu i redovnu terapiju, osobe oboljele od Gaucherove bolesti mogu voditi potpuno normalan život. Stoga je rana i precizna dijagnoza od ključne važnosti za uspješnost terapije i sprečavanje ozbiljnih komplikacija bolesti.

Danas, savremene metode analize DNK materijala nam omogućavaju  da kroz vrlo jednostavnu proceduru uzimanja bukalnog brisa analiziramo veliki broj klinički relevantnih gena. Preduprijedite na vrijeme sve simptome i posljedice koje Gaucherova bolest sa sobom nosi, i saznajte da li postoji mogućnost prenosa štetnog gena (tzv. mutacije) na potomstvo. Zahvaljujući Adventia skrining testu, utvrđuje da li je fenotipski zdrava osoba nosilac ove genetske bolesti. To znači da je parovima omogućeno da se informišu i umanje rizik za prenošenje mutacije na djecu, što je i razlog tople preporuke za Adventia genetički test.

CTG u trudnoći

Zašto je CTG pregled važan u trudnoći?

Od momenta začeća počinje najvažnjije poglavlje života svake žene i njene porodice. Na tom putu budući roditelji prolaze kroz različite faze tokom kojih se pripremaju za roditeljstvo. 

Strahovi u trudnoći

U početku svijest o trudnoći izaziva euforiju kod oba partnera. Ubrzo zatim, dolazi svijest o velikoj odgovornosti za predstojeći životni zadatak. Strahovi su sve učestaliji. 

Oba buduća roditelja su u velikoj mjeri upoznata sa procedurama  koje slijede prije i nakon porođaja, a širi porodični krugovi su sve uključeniji u iščekivanju malog bića. Zato je adekvatno i pravovremeno informisanje od velike važnosti. Naročito informisanje o mogućnostima modernih tehnologija u periodu u trudnoći kada su određeni dijagnostički pregledi obavezni.

Kako bebica raste i razvija se, promjene nastaju ne samo u tijelu trudnice, već u cjelokupnom dotadašnjem načinu njenog  života. U tom periodu može doći i do promjene emocionalnog stanja budućih mama, koje polako postaju svjesne da su upravo one u žiži događaja. Buduće mame istovremeno prolaze kroz mnoge procese preispitivanja  pa je smjena euforičnog raspoloženja sa periodima tuge česta tokom ovog perioda.

Beba i roditelji

Na pragu roditeljstva, partneri imaju veliki zadatak i treba da odgovore na mnogo životnih izazova. Sada imaju novu ulogu, tj. ulogu majke i oca. Mijenjaju cjelokupni životni stil, navikavaju se na niz prijatnih ili neprijatnih emocija, domovi se preuređuju i kupuju se stvari za bebu. Strah je najčešća neprijatna emocija koja se javlja u periodu trudnoće, a proizvod je neizvjesnosti od ishoda trudnoće i porođaja. 

Ovakve promjene imaju veliki uticaj čak i na rani razvoj djeteta. Tokom trudnoće majka i beba uspostavljaju jednu specifičnu vezu. Fetus pamti ritam majčinog srca i glas majke. Zbog toga nakon rođenja bebicu mogu umiriti zvuci otkucaja majčinog srca i šapat majke. Važno je da budući očevi ne budu isključeni i zanemareni. Oni takođe prolaze kroz slične psihične promjene kao njihove partnerke, a svakako su na tom putu, punom prepreka, velika i neizostavna podrška. 

Ovakva uzburkana osjećanja su posljedica psihološke pripreme za roditeljstvo. Zato je važan zajednički prolazak oba partnera kroz sve faze pripreme za roditeljstvo. Time će se dodatno učvrstiti partnerska ljubav i povezanost. Neupućenost bračnih partnera samo povećava osjećaj straha, pa se zato preporučuje informisanje sa relevantnim, stručnim osobljem.

Savremeni pristup vođenja svake trudnoće pored adekvatnih metoda perinatalne dijagnostike podrazumijeva i adekvatno savjetovanje o pravilnoj ishrani, higijeni tokom trudnoće ali i nakon porođaja, o mogućim infekcijama i oboljenjima tokom same trudnoće i pripremama za porođaj.

Višeplodne trudnoće zahtijevaju posebnu brigu i njegu zbog većeg opterećenja na organizam trudnice. Samim tim ih treba pažljivo voditi i pratiti. Danas je posebna pažnja posvećena i savjetovalištima za trudnice koja imaju za cilj da pruže korisne savjete budućim mamama i ujedno ih ohrabre u njihovom sprovođenju. Normalno je da budući roditelji zajedno prolaze kroz trudnoću i rađanje malog bića, iako je samo mama trudna. Mnogi očevi su tokom čitavog perioda trudnoće značajna podrška pa tako učestvuju u edukaciji ili prisustvuju porođaju.

Praćenje stanja ploda

Praćenje stanja ploda obuhvata niz mjera i postupaka kojma se kontroliše kako stanje ploda tako i majke za vrijeme trudnoće i porođaja. Na ovakav način moguće je adekvatno reagovanje u slučaju otkrivanja problema i planiranje vremena, načina i mjesta porođaja što smanjuje rizik od negativnog ishoda.

Šta je CTG?

Pored redovnih ultrazvučnih, ginekoloških i drugih pregleda u trudnoći dobijamo potvrdu o morfologiji ploda i riziku o postojanju hromozomopatija u prvom trimestru, dok način na koji možemo dobiti informaciju o kontrakcijama materice i ritmu otkucaja bebinog srca je pomoću metode koja se naziva kardiotokografija ili CTG.

CTG u savremenoj medicini pruža bitne informacije ljekarima o kondiciji ploda u trećem trimestru trudnoće. Zapravo, u drugoj polovini trudnoće fokus nadzora je stanje ploda.  

Kako se izvodi CTG?

Najčešće se CTG radi nakon navršene 36. nedjelje jednom nedjeljno ili češće ukoliko postoje opravdane indikacije. Ovakva metoda se radi u ležećem položaju, dok se na stomak buduće mame stavljaju dva pojasa tj. posebne elektrode koje šalju impulse za dobijanje kardiotokografskog zapisa koji je veoma sličan EKG zapisu, za čije tumačanje je zadužen ginekolog. Pojasevi su povezani sa monitorom, tako da jedan pojas mjeri otkucaje bebinog srca, a drugi jačinu materičnih kontrakcija.

CTG spada u dijagnostičke metode i ne nosi nikakakv rizik po zdravlje bebe i buduće mame, a procedura obično traje između 20 i 60 minuta. U većini slučajeva ne zahtijeva nikakvu prethodnu pripremu, već samo kratki predah prije izvođenja metode.

Na ovaj način dobija se informacija o kondiciji bebe i da li  je kompromitovan rad bebinog srca, a takođe i da li su počele kontrakcije materice koje buduće mame još uvijek ne osjećaju. Ukoliko je rad bebinog srca kompromitovan bitna je pravovremena intervencija od strane ljekara.

Broj bebinih otkucaja normalno iznosi 120-160 otkucaja u minutu. CTG metodom dobijamo uvid u stanje bebe u materici, analizom njenog pulsa, njegove varijabilnosti i fenomena kao što su ubrzavanje i usporavanje pulsa.

Uvid u bebino stanje

Sa aspekta savremene perinatologije konačan uvid u bebino stanje dobija se na osnovu nekoliko pregleda:

  • brojanje pokreta ploda od stanje majke
  • ultrazvučno mjerenje količine plodove vode
  • mjerenje pokreta ploda
  • analiza protoka krvi kroz pupčanik i druge krvne sudove pomoću Color Dopler metode

CTG u trudnoći predstavlja veoma ozbiljan korak u kontroli stanja ploda što poboljšava izglede za uspješan završetak porođaja, a to je imperativ svakog ljekara. Time je ova metoda dobila svoje značajno mjesto u savremenom porodiljstvu.

Razlozi za izvođenje CTG-a

  • rutinsko praćenje trudnoće
  • višeplodne trudnoće
  • ukoliko postoji sumnja da su pokreti bebe usporeni ili neredovni
  • ukoliko je prethodna trudnoća bila praćena komplikacijama
  • ukoliko je primijećeno da plod zaostaje u rastu i razvoju, da je plod manje aktivan ili ima manje količine plodove vode
  • ukoliko posteljica remeti dotok krvi do bebe, što će uticati na rad njenog srca
  • ukoliko buduće mame već imaju neko pridruženo oboljenje poput visokog krvnog pritiska, šećerne bolesti, bolesti srca, bubrega, štitne žlijezde i dr. ili postoji sumnja na Rh senzibilizaciju
  • ukoliko do porođaja nije došlo do očekivanog termina porođaja

Šta se može saznati na osnovu rezultata CTG-a?

Na osnovu CTG-a ljekar može predložiti dalja ispitivanja ukoliko je neophodno, češće praćenje trudnoće i planirati vrijeme porođaja i njegovo izvođenje.

Normalna frekvenca srčanog rada bebe je 120-160 otkucaja u minutu, ali kada je beba aktivna i kada se pomjera srčana frekvenca se povećava što znači da dobija dovoljnu količinu kiseonika. Frekvenca srčanog rada bebe može biti i usporena ili jednolična, ukoliko beba spava i tada se CTG nalaz uglavnom ponavlja. Ukoliko je rad bebinog srca usporen, tada ljekar može zatražiti i dodatna ispitivanja.

Konačan uvid u bebino stanje uvijek se formira na osnovu kombinacije više različitih pregleda.

Epidermolysis bullosa

Bulozna epidermioliza (Epidermolysis bullosa) – kako se dijagnostikuje i liječi?

Šta je Epidermolysis bullosa?

Epidermolysis bullosa (Bulozna epidermioliza) je teško, rijetko oboljenje kože u kome je koža veoma nježna i osjetljiva, tako da i pri najmanjem dodiru ili pritisku nastaju njena oštećenja.

Do danas, nauka je otkrila preko 20 tipova bolesti Epidermolysis bullosa. Tipovi ovog teškog oboljenja se međusobno razlikuju prema težini simptoma, morfološkim promjenama na koži ili načinu nasljeđivanja. Zavisno od tipa bolesti, simptomi variraju od relativno blagih do teških i vrlo teških. Kod najtežih oblika, bolest dovodi do smrtnog ishoda u najranijem periodu života.

Zbog velike osjetljivosti kože, djeca oboljela od bolesti Epidermolysis bullosa su poznata kao “djeca leptiri”. Većina oboljele djece (>80%) su invalidi već nakon prvih nekoliko godina života.

Normalno, za povezivanje različitih slojeva i ćelija u koži su odgovorni različiti proteini (belančevine). Kod nasljednih buloznih epidermioliza postoji urođen nedostatak – poremećaj strukture ili smanjen kvalitet ovih proteina, što dovodi do odvajanja različitih slojeva u koži i sluzokožama.

Na osnovu sloja kože koji se odvaja, razlikuju se osnovni tipovi Epidermolysis bullosa-e (bulozne epidermiolize):

  • neožiljna ili simplex – dolazi do odvajanja pokožice
  • junkciona ili atrofična – dolazi do odvajanja kože
  • distrofična ili ožiljna – dolazi do odvajanja potkožnog tkiva

Epidermolysis bullosa se javlja podjednako kod oba pola i podjednako u svim rasama i etničkim grupama.

Karakteristike junkcione Epidermolysis bullosa-e

Junkciona bulozna epidermioliza je urođeno oboljenje koje se nasljeđuje autozomno recesivnim načinom nasleđivanja. Koža djece koja naslijede ovo oboljenje od svojih roditelja je vrlo nježna i sklona stvaranju plikova.

Epidermolysis bullosa - Karakteristike

Postoje dva podtipa junkcione Epidermolysis bullosa-e:

Ne-Herlic tip

Simptomi na koži su blagi do teški, javlja se na rođenju ili ubrzo po rođenju.

Herlic tip

Izrazito težak tip oboljenja, najteži od svih oblika bulozne epidermiolize, oboljeli rijetko žive duže od jedne godine. Do smrtnog ishoda dolazi usljed teške infekcije (sepse), neuhranjenosti, dehidracije, neravnoteže elektrolita ili opstruktivnih komplikacija disajnih puteva.

Šta je uzrok Herlic tipa junkcione Epidermolysis bullosa-e?

Herlic tip, najteži vid junkcione bulozne epidermiloize, izazivaju mutacije, tj. promjene LAMC2 gena. Ovaj gen je odgovoran za stvaranje i pravilno funkcionisanje proteina koji se naziva laminin 332.

Laminin 332 pripada grupi proteina koji se nazivaju laminini. Ova grupa proteina reguliše rast ćelija, njihovo kretanje i vezivanje ćelija jedna za drugu (adhezija). Laminin 332 protein ima posebno važnu ulogu u bazalnoj membrani koja je u osnovi gornjeg sloja kože (epidermisa). Ova membrana daje snagu i elastičnost koži i stvara dodatnu barijeru između tijela i okoline.

Laminin 332 ima i nekoliko drugih funkcija:

  • važan je za zarastanje rana
  • bitan je za izgradnju rožnjače oka
  • važan je za razvoj zubne gleđi.

Usljed mutacije LAMC2 gena dolazi do defekata u stvaranju proteina laminina 332, on ne može na adekvatan način da obavlja svoju funkciju, što za posljedicu ima stvaranje proteina koji se ne mogu grupisati u mrežu koja daje čvrstinu i stabilnost, te tako, ćelije kože postaju osjetljive i podložne razdvajanju.

Kako se nasljeđuje Herlic tip junkcione Epidermolysis bullosa-e?

Herlic tip junkcione bulozne epidermiolize se nasljeđuje autozomno recesivno.

To znači da se može desiti da roditelji nemaju oboljenje, ali su nosioci mutacije u LAMC2 genu, koji je odgovoran za ovu bolest. Ukoliko su oba roditelja nosioci mutacije u ovom genu, postoji 25% vjerovatnoće da svaki od njihovih potomaka ima ovo oboljenje.

Takođe, postoji 50% vjerovatnoće da će dijete, kao i roditelji, biti nosilac mutiranog gena, ali neće biti oboljelo. Djeca koja nisu oboljela, ali su nosioci izmijenjenog gena, taj gen mogu prenositi svojim potomcima, a u kombinaciji sa partnerom koji je takođe nosilac recesivnog gena, mogu imati i oboljelu djecu.

Verovatnoća da dijete čija su oba roditelja nosioci mutacije u LAMC2 genu nema oboljenje i da ne bude nosilac gena je 25%.

Ukoliko nijedan od roditelja nije nosilac izmijenjenog gena za Herlic tip junkcione bulozne epidermiolize, njihova djeca ne mogu biti oboljela, niti mogu biti nosioci bolesti.

Koji su simptomi Herlic tipa junkcione Epidermolysis bullosa-e?

Oboljeli od ove bolesti, tzv. djeca leptiri na svojoj koži imaju veliki broj plikova i rana. Zbog toga što je njihova koža izrazito osjetljiva, oni mogu osjetiti vrlo jak bol pri svakom dodiru ili manjem pritisku. Kako je ovo nasljedno oboljenje izrazito teško, do smrti može doći u najranijem uzrastu djeteta.

Kod neke djece, promjene u vidu plikova i rana se mogu pojaviti i na sluzokoži, ne samo na koži. Povrede i rane na sluznicama digestivnog trakta dovode do hronične neuhranjenosti, anemije i usporenog rasta. Promjene na sluzokoži disajnih puteva za posljedicu imaju česte respiratorne infekcije.

Karakteristični simptomi su:

  • -Hipoplazija zubne gleđi – pojava belo-žućkastih fleka na zubima
  • -distrofija noktiju – bijele, sitne, tačkice na noktima i poremećaj razvoja nokta (krti, tanki, deformisani nokti)
  • -milia – bele tačkice ili kvržice na licu djeteta
  • -osjetljivost kože
  • -bol kože pri najmanjem dodiru
  • -neadekvatno dobijanje na težini i zaostajanje u razvoju
  • -lokalizovani defekti kože – plikovi i rane na šakama, stopalima, koljenima i laktovima
  • -oštećenja kože slična opekotinama na većim površinama tijela
  • -atrofični ožiljci na koži
  • -zubni karijes
  • -ispadanje zuba
  • -opadanje kose
  • -poteškoće pri hranjenju i gutanju
  • -rane na sluznicama digestivnog trakta
  • -pilorostenoza – suženje pilorusa, otvora između želuca i tankog crijeva
  • -otežano hodanje usljed smanjene pokretljivosti zglobova i srastanja prstiju na nogama
  • -bakterijske i gljivične infekcije
  • -sepsa
  • -smanjena funkcija koštane srži zbog hroničnog zapaljenja
  • -pojava malignih tumora kože

Zbog velikog broja rana na tijelu, oboljela djeca su u neprekidnom riziku za različite infekcije. Takođe, mogu se lako povrijediti u različitim situacijama koje su za drugu djecu bezbjedne i bezazlene.

Junkciona Epidermolysis bullosa nema uticaj na inteligenciju djeteta.

Bulozna epidermoliza generalno, pa tako i Herlic tip nisu zarazne bolesti i ne mogu se dobiti u kontaktu sa oboljelom osobom.

Kako se liječi junkciona Epidermolysis bullosa?

Zbog vrlo teške kliničke slike, liječenje djece sa ovim oboljenjem zahjteva prisustvo i intervencije većeg broja različitih stručnjaka.

Nažalost, još uvek ne postoji lijek za ovu nasljednu bolest i za sada, moguća je samo simptomatska terapija – tretman plikova i rana na koži i sprečavanje sekundarnih infekcija. Ukoliko dođe do teških deformiteta neophodne su hirurške intervencije.

Kod mnoge oboljele djece se razvije anemija zbog konstantnog gubitka krvi putem rana na koži i sluzokoži, slabog unosa hrane, loše apsorpcije gvožđa i supresije koštane srži usljed hroničnog zapaljenja. Iz ovog razloga, neophodno je liječiti anemiju i deficit gvožđa.

Zbog poteškoća sa gutanjem i hranjenjem, djeci sa ovim oboljenjem može biti potrebna gastrostoma – sonda koja se plasira kroz trbušni zid i omogućava ishranu pacijenta.

Iako u ovom trenutku ne postoji zvanično odobrena terapija za Herlic tip junkcione bulozne epidermiolize, u toku je nekoliko istraživanja u velikim svjetskim medicinskim centrima u kojima se primjenjuje liječenje matičnim ćelijama u cilju terapije ovog oboljenja.

Kako se dijagnostikuje junkciona Epidermolysis bullosa?

S obzirom na to da u neonatalnom periodu, tj. po rođenju bebe, svi tipovi bulozne epidermiolize mogu izgledati slično, nije moguće postavljanje dijagnozu tipa bolesti na osnovu simptoma bolesti.

Ukoliko se posumnja na oboljenje Epidermolysis bullosa, neophodna je biopsija kože i adekvatna patohistološka obrada uzorka transmisionom elektronskom mikroskopijom (TEM) i/ili mapiranjem imunofluorescentnih antitela/antigena.

Zahvaljujući napretku tehnika molekularne genetike, dostupno je genetičko testiranje na mutacije u većini gena za koje se zna da su povezani sa različitim tipovima bulozne epidermiolize.

Danas, zahvaljujući neinvazivnim prenatalnim genetičkim testovima najnovije generacije, moguće je da se još tokom rane trudnoće, tj. prije rođenja djeteta, utvrdi da li postoji rizik da dijete bude oboljelo od ove teške nasljedne bolesti. Ovaj tip testova, pored Herlic tipa junkcione bulozne epidermiolize, omogućava skrining i za brojne druge bolesti koje roditelji mogu prenijeti svojoj djeci, a otkrivaju i poremećaje na nivou hromozoma, koji se u ranoj trudnoći ne mogu utvrditi ultrazvučnim pregledima niti drugim testovima.

Zbog težine oboljenja, vodeće međunarodne organizacije poput Američkog koledža ginekologa i opstretičara (American College of Obstetrics and Gynecologists (ACOG)) i Američkog koledža za medicinsku genetiku i genomiku (American College of Medical Genetics and Genomics (ACMG)) genetičko testiranje na ovo oboljenje preporučuju svim parovima koji planiraju potomstvo, a posebno onima sa porodičnim opterećenjem. U skladu sa ovim, i u našoj zemlji su dostupni najsavremeniji genetički testovi koji svakom pojedincu ili paru omogućavaju utvrđivanje da li su nosioci mutacije gena koja je odgovorna za nastanak Herlic tipa junkcione bulozne epidermioloize.

Adventia genetički skrininig test utvrđuje da li su roditelji nosioci ove genetske bolesti. Upravo zbog toga, značaj testiranja je izuzetno važan, kako bi se preduprijedile eventualne posljedice i kako bi parovi bili informisani o svom genetskom zdravlju. Adventia test može da se radi u svakom starosnom dobu, a potpuno je bezbjedan i za trudnice.

Anemija

Malokrvnost (anemija) – vrste, nastanak i simptomi

Šta je anemija?

Anemija ili malokrvnost je vrlo rasprostranjeno, a često zanemareno stanje koje se odlikuje smanjnim brojem ili poremećajem strukture crijevnih krvnih zrnaca ili sniženim nivoom hemoglobina u krvi.

Zavisno od težine i vrste anemije, ona može imati značajan uticaj na zdravlje i život oboljelih osoba, a u svojim najtežim oblicima anemija može dovesti i do smrti.

Anemija je najčešći poremećaj fizioloških funkcija krvi. Smatra se da skoro trećina svjetske populacije boluje od neke vrste anemije. U većem riziku za nastanak anemije su djeca, žene, trudnice i osobe sa hroničnim bolestima.

Kada nastaje anemija?

Anemija nastaje kada dođe do značajnog pada broja crvenih krvnih zrnaca (eritrocita) i/ili hemoglobina u krvi. Hemoglobin za sebe vezuje kiseonik i uloga hemoglobina jeste da taj kiseonik putem krvotoka doprema do svih tkiva i organa u tijelu. Kiseonik je neophodan za pravilno funkcionisanje ćelija i ukoliko dođe do pada broja crvenih krvnih zrnaca ili hemoglobina ispod normalnih vrijednosti, tkiva i organi neće imati dovoljno kiseonika i počeće da se ispoljavaju različiti simptomi. 

Anemija - Kako nastaje?

U najvećem broju slučajeva anemija nastaje gotovo neprimijetno, napredujući duži vremenski period. Povremene kontrole krvne slike i pravovremeno liječenje ukoliko se postavi dijagnoza anemije su neophodni kako bi se izbjegle ozbiljne posljedice po zdravlje.

Neliječena anemija može dovesti do opterećenja srca i pojave srčanih tegoba, kao i do potrebe za transfuzijom.

Koji su simptomi anemije?

  • umor
  • pojačano zamaranje pri uobičajenim aktivnostima
  • osjećaj slabosti
  • malaksalost
  • nesvjestica
  • vrtoglavica
  • blijedilo
  • glavobolja
  • lupanje srca
  • kratak dah
  • mučnina
  • bolovi u grudnom košu
  • „nemirne noge“
  • hladne šake i stopala

Koji su uzroci nastanka anemije?

Postoji više vrsta anemije, koje nastaju zbog različitih uzroka. Neke anemije su prolazne, sa blagim simptomima i nisu znak za ozbiljnu zabrinutost za zdravlje, dok neke druge predstavljaju ozbiljnije, hronične poremećaje. Anemija se može javiti i usljed postojanja nekih drugih oboljenja.

Većina anemija su stečene, tj. javljaju se tokom života. Postoje i određeni oblici anemije koji su nasledni, urođeni, a nastaju usljed genetičkih promjena na određenim genima.

Anemija može nastati usljed:

  • nedostatka gvožđa
  • neodstatka vitamina
  • gubitka krvi
  • oboljenja koštane srži, bubrega, zglobova…
  • neželjenih dejstava ljekova
  • genetičkih mutacija

Vrste anemija

Na osnovu mehanizma nastanka, anemije se mogu klasifikovati na:

  1. Anemije nastale zbog smanjenog stvaranja eritrocita
  2. Anemije nastale zbog povećane razgradnje eritrocita – hemolizne anemije
  3. Anemije nastale zbog povećanog gubitka krvi

Morfološka podela anemija se vrši na osnovu:

  1. Veličine eritrocita, te razlikujemo:
  2. Normocitne anemije
  3. Mikrocitne anemije
  4. Makrocitne anemije
  5. Količine hemoglobina u eritrocitima, te postoje:
  6. Normohromne anemije
  7. Hipohromne anemije

Fankoni anemija

Fankoni anemija ili Fankonijeva anemija je retko, nasljedno oboljenje koje je dobilo svoj naziv po naučniku po imenu Gvido Fankoni koji je prvi opisao ovu bolest prije nešto manje od 100 godina, a primjetio je kod tri brata iz iste porodice koji su imali hematološke poremećaje i fizičke deformitete.

Anemija - Fankoni anemija

Najozbiljniji simptomi Fankoni anemije su hematološki poremećaji, a prisutni su i fizički deformiteti. Početak ovog oboljenja je najčešće neprimijetan, bez ispoljavanja bilo kakvih vidljivih simptoma. Najčešće se ispoljava između šeste i desete godine života.

Fankonijeva anemija je zapravo oblik urođene aplastične anemije. Aplastična anemija je naziv za bolest kod koje je koštana srž vrlo slabo razvijena, što za posljedicu ima deficit svih krvnih ćelija u cirkulaciji i komplikacije koje nastaju usljed manjka tih ćelija.

Statistički podaci pokazuju da se Fankoni anemija javlja kod otprilike jedne od 300 000 osoba i da nešto češće obolijevaju muškarci.

Nauka je do danas utvrdila postojanje 13 gena čije mutacije mogu biti uzročnici ove nasljedne bolesti. Osobe-nosioci Fankoni anemije su prilično česti u opštoj populaciji – jedna od 200 osoba je nosilac mutacije u nekom od gena odgovornih za Fankoni anemiju.

Tipovi Fankoni anemije

Najznačajniji tipovi Fankoni anemije su:

  • Fankoni anemija tip C
  • Fankoni anemija tip D

Koji je uzrok Fankoni anemije?

Smatra se da je Fankoni anemija uzrokovana oštećenjem na nivou zajedničke matične ćelije iz koje se kasnije razvijaju sve loze krvnih ćelija. Posljedica ovog defekta je nedovoljna razvijenost ili potpuna nerazvijenost koštane srži.

Fankoni anemija nastaje usljed mutacije u genima koji regulišu mehanizme popravke oštećenja DNK molekula.

Kod Fankoni anemije tip C postoje mutacije na nivou FANCC gena, dok su kod Fankoni anemije tip G prisutne promjene u FANCG genu.

Kako se nasleđuje Fankoni anemija?

U preko 99% slučajeva, ovo oboljenje se nasleđuje autozomno recesivno. Ovaj tip nasleđivanja podrazumijeva da zdravi roditelji, ukoliko su nosioci mutacije na FANCC, FANGG ili nekom drugom genu odgovornom za Fankoni anemiju, imaju vjerovatnoću od 25% da će njihovo dijete biti oboljelo od Fankoni anemije. Roditelji koji su samo nosioci mutacije na nekom od ovih gena su potpuno zdravi, tj. kod njih se bolest ne ispoljava, ali svojim potomcima mogu prenijeti mutaciju, odnosno, oboljenje.

Vjerovatnoća da će dijete roditelja-nosilaca biti potpuno zdravo je 25%, a vjerovatnoća da će biti zdravo, ali će, kao i roditelji, biti nosilac mutiranog gena je 50%.

Koji su simptomi Fankoni anemije?

Najozbiljniji simptom ovog nasljednog oboljenja su hematološki poremećaji. U ranom djetinjstvu, nalazi krvne slike djeteta su najčešće sasvim uredni. Prvi hematološki poremećaj koji se obično u krvnoj slici djeteta uočava oko sedme godine je makrocizota tj. megaloblastna anemija, odnosno prisustvo crvenih krvnih zrnaca koji su veće veličine od uobičajene. U ovom periodu, mogu se kod djeteta uočiti umor, brzo zamaranje i slabost, zbog smanjenog broja eritrocita. Manjak eritrocita uzrokovan je smanjenom proizvodnjom u koštanoj srži i krvarenjima iz nosa, desni, vagine, digestivnog trakta, potkožnog tkiva.

Deca sa Fankoni anemijom su niskog rasta i karakteristično je prisustvo mrlja boje bele kafe po koži.

Pancitopenija

U narednih desetak godina od prvih simptoma, kod većine oboljelih se razvije pancitopenija, tj. izuzetno nizak nivo svih vrsta krvnih ćelija – crvene krvne ćelije, bijele krvne ćelije i trombociti. Kasnije, ova stanja postaju životno ugrožavajuća zbog povećanog rizika za učestale infekcije i rizika za krvarenje.

Krvarenja su kod većine pacijenata blažeg oblika, međutim, kod nekih se može javiti krvarenje u mrežnjaču oka ili mozak. Krvarenja nastaju usljed manjka krvnih pločica – trombocita. Pacijenti sa Fankoni anemijom su vrlo blijedi, a po koži, konjunktivi i desnima mogu se primijetiti tačkasta krvarenja i krvni podlivi (hematomi). Često, prvi znak poremećaja krvi su petehije (tačkasta krvarenja po koži) i pojava modrica i krvnih podliva.

Kod osoba sa Fankoni anemijom je povećan rizik za razvoj leukemija i tumora jetre.

Često su prisutne skeletne anomalije, posebno šake i podlaktice, kao i smanjena veličina i obim lobanje. Mogu se javiti i prekobrojni pršljenovi i prekobrojna rebra.

Mogu biti prisutne i anomalije organa – bubrega i bešike, pluća, srca, mozga…

Kod osoba sa Fankoni anemijom postoje poremećaji reproduktivnog sistema – polnih organa i polnih žlijezda. Tako, kod muške djece su prisutni nespušteni i/ili atrofični testisi, mikropenis, a kasnije azospermija (nemogućnost proizvodnje sprematozoida) i nemogućnost prevlačenja kožice preko glansa penisa (fimoza). Kod ženskih pacijenata se javlja tzv. dvoroga materica i atrofija vagine.

Mogu se javiti i poremećaji na organima vida i sluha, mada su češći poremećaji vida.

Procjenjuje se da preko 20% pacijenata sa Fankoni anemijom tokom života oboli od neke maligne bolesti, najčešće akutne mijeloidne leukemije.

Kod velikog broja pacijenata, do 40-te godine života se razvije insuficijencija koštane srži.

Kako se postavlja dijagnoza Fankoni anemije?

U dijagnostici Fankoni anemije su od velike pomoći analiza kompletne krvne slike, punkcija koštane srži, biopsija kosti, mjerenje koncentracija gvožđa i njegovog  proteina transferina u krvi, magnetna rezonanca…

Veoma važno za dijagnostiku je testiranje prisustva genskih mutacija. Danas postoje savremeni neinvazivni prenatalni testovi koji mogu, još prije rođenja, utvrditi da li kod bebe postoji rizik za Fankoni anemiju tip C ili G. Pored ova dva oboljenja, ovi testovi utvrđuju i rizik za oboljevanje od poremećaja na nivou hromozoma, ali i gena, te omogućavaju skrining za veliki broj nasljednih bolesti. Takođe, dostupni su i genetički testovi pomoću kojih svaka osoba može utvrditi da li je nosilac gena za Fankoni anemiju, odnosno, da li postoji rizik da svom potomstvu prenese mutaciju u genima za Fankoni anemiju. Genetički testovi za tzv. skrining nosilaca bolesti se mogu uraditi kako tokom trudnoće, tako i prije začeča.

Kako se liječi Fankoni anemija?

Bolest se liječi androgenim hormonima, koritkosteroidima i hematopoetskim faktorima rasta. Na ovaj vid terapije reaguje oko 50-75% pacijenata.

Manjak eritrocita i trombocita često se ječi transfuzijama krvi, zbog kojih može doći do taloženja gvožđa u organizmu (hemosideroze).

Transplantacija koštne srži je liječenje izbora za oboljele od Fankoni anemije, a vrlo je uspješno i liječenje hematopoetskim matičnim ćelijama. Pri transplantaciji matičnih ćelija, najbolji rezultati su postižu ukoliko se koristi uzorak matičnih ćelija porijeklom od brata ili sestre oboljelog. Prva uspješna upotreba krvi pupčane vrpce za liječenje teškog oblika Fankonijeve anemije je obavljena 1988. u Francuskoj.

Kao što smo već i naveli, genetski skrining test potpuno je bezbjedan za trudnice i žene koje planiraju trudnoću, i upravo je on zaslužan za saznanje roditelja da li su potencijalni nosioci genetske mutacije za Fankoni anemiju. Budite informisani o svom genetskom zdravlju i, zahvaljujući Adventia skrining testu, na vrijeme spriječite potencijalnu mogućnost prenosa mutiranog gena na potomstvo.

Mišićna distrofija

Šta je mišićna distrofija i koja je najčešća?

Šta je mišićna distrofija?

Pojam „mišićna distrofija“ označava skup nasljednih, progresivnih bolesti mišića. Zajedničko za sve mišićne distrofije je da dovode do mišićne slabosti i gubitka mišićne mase. Međusobno se razlikuju prema tome koje grupe mišića su pogođene bolešću, po tipu nasljeđivanja i brzini napredovanja bolesti.

Kod svih mišićnih distrofija mišićna vlakna su veoma osjetljiva na različita oštećenja. Oštećeni mišići vremenom postaju sve slabiji, toliko da većini pacijenata u nekom momentu života budu potrebna invalidska kolica.

Mišićna distrofija može da se javi kod osoba oba pola, bez obzira na rasu i starosnu dob.

Ova degenerativna oboljenja mišića obično počinju u mlađem životnom dobu, najčešće prije pete godine i razvijaju se godinama. Najprije su zahvaćeni mišići ramena, kukova, bedara i listova. S napretkom bolesti, degenerativne promjene se šire na sve mišiće, što vrlo brzo dovodi do invalidnosti i nepokretnosti.

Pored poteškoća pri kretanju, osobe s mišićnom distrofijom mogu imati poteškoća sa disanjem i gutanjem. Kod nekih osoba, bolest utiče na rad srca i drugih organa.

Vremenom, kako bolest napreduje, oboljeli postaju u velikoj mjeri zavisni od okoline. Oboljeli od mišićne distrofije imaju znatno skraćen životni vijek, a uzrok smrti su komplikacije koje nastaju kao posljedica bolesti.

Rizik za pojavu mišićne distrofije je veći kod osoba koje imaju u porodici oboljelog od nekog tipa mišićne distrofije. Ove osobe imaju veći rizik od obolijevanja, ali i veći rizik od prenošenja bolesti na naredne generacije.

Podjela mišićnih distrofija

Postoji više vrsta mišićne distrofije, a klasifikacija je izvršena na osnovu nekoliko kriterijuma:

  • Koje grupe mišića su pogođene bolešću
  • vrijeme početka bolesti
  • način nasleđivanja
  • brzina napredovanja

Progresivna slabost mišića je glavno i zajedničko obilježje svih tipova mišićne distrofije, međutim, zavisno od tipa bolesti, varira period života u kome se simptomi pojavljuju, kojim redom se ispoljavaju i koje mišiće pogađaju.

Zbog težine simptoma i vremena početka ispoljavanja, posebno se izdvajaju:

Dišenova mišićna distrofija (DMD)

Dišenova mišićna distrofija (DMD) je najčešći tip mišićne distrofije i gotovo polovinu svih slučajeva mišićne distrofije čine upravo oboljeli od ovog tipa bolesti. Dišenova mišićna distrofija se obično javlja u djetinjstvu i to uglavnom kod dječaka. Simptomi ovog tipa mišićne distrofije su dosta teški i ozbiljni. Ostali tipovi javljaju se u zrelom dobu.

Bekerova mišićna distrofija

Kod Bekerove mišićne distrofije simptomi se ne javljaju u ranom djetinjstvu, kao kod Dišenove, već tokom puberteta ili perioda adolescencije. Nekada, simptomi Bekerove mišićne distrofije mogu i da se ne ispolje u potpunosti sve do sredine treće decenije života. Simptomi ovog tipa bolesti su slični Dišenovom tipu mišićne distrofije, ali su obično blaži i sporije napreduju, te oboljeli od Bekerove mišićne distrofije mogu samostalno da hodaju i nakon 15-te godine. Obično nisu pogođeni respiratorni mišići, te nema poteškoća sa disanjem. Srčani mišić je zahvaćen kod oko 75% oboljelih i kardiomiopatija predstavlja najčešći uzrok smrti osoba sa Bekerovom mišićnom distrofijom.

Dišenova mišićna distrofija (DMD)

Dišenova mišićna distrofija (DMD) je jedna od najčešćih rijetkih neuromišićnih genetskih bolesti. Gotovo polovina oboljelih od nekog tipa mišićne distrofije ima dijagnozu upravo ovog tipa bolesti.  

Zbog načina na koji se nasljeđuje, ova bolest pogađa uglavnom dječake. Smatra se da se javlja sa incidencom 1:3500 kod muške novorođenčadi.

Glavna karakteristika ove bolesti je ubrzano propadanje mišića usljed nedostatka proteina distrofina u organizmu.

Mišićna distrofija - Dišenova mišićna distrofija

Kako je ovo genetska bolest, ona je prisutna na rođenju, ali se prvi simptomi uočavaju između druge i šeste godine djeteta. Oboljeli obično već poslije 12-te godine života nemaju mogućnost samostalnog hoda. Kasnije nastaju smetnje u radu srca i disanja zbog toga što bolest pogađa srčani mišić i međurebarne mišiće koji učestvuju u procesu disanja.

Životni vijek oboljelih je značajno smanjen. Tipičan životni vijek osoba sa Dišenovom mišićnom distrofijom je od kasnog puberteta pa do srednjih tridesetih, mada, postoje ne tako rijetki slučajevi oboljelih koji su živjeli četrdeset ili više godina.

Šta je uzrok Dišenove mišićne distrofije?

Uzrok ovog genetskog oboljenja je prisustvo promjena (mutacija) u DMD genu koji je odgovoran za stvaranje proteina distrofina. Protein distrofin je važan za mišićna vlakna. Gen za distrofin, DMD gen, otkriven je devedesetih godina prošlog vijeka i predstavlja najveći gen kod ljudi. DMD gen se nalazi na X hromozomu.

Koji su simptomi Dišenove mišićne distrofije?

DMD je obično klinički uočljiva već kad djeca počnu da hodaju. Prvi simptomi su slabost mišića natkolenica i karlice. Djeca sa ovim oboljenjem imaju poteškoća pri ustajanju, hodaju gegajući se, često padaju… Kod djece sa DMD se može uočiti povećana masa mišića na potkolenicama, što je jedan od tipičnih znakova ove bolesti. Mišići su neelastični, kruti. Vremenom dolazi do njihove atrofije, tj. propadanja. Mišići su tvrdi i neelastični. Gowersov manevar je tipičan znak ove bolesti, a označava uspinjanje djeteta rukama i šakama po sopstvenom tijelu iz sagnutog položaja – dijete se tako uspravlja, zbog slabosti mišića karlice i butina.

Kada posumnjati na Dišenovu mišićnu distrofiju?

Čak i ukoliko ne postoji Dišenova mišićna distrofija u porodici, ukoliko se jave sljedeći znakovi, može se posumnjati na ovo oboljenje:

Problemi sa mišićima

Dječaci koji imaju DMD često prohodaju kasnije nego što je uobičajeno. Imaju uvećane mišiće listova nogu i poteškoće pri trčanju, skakanju ili penjanju uz stepenice. Jedan od klasičnih znakova Dišenove mišićne distrofije je tzv. Gowersov manevar – dijete koristi šake i ruke kako bi se njima penjalo uz sopstveno tijelo i tako pridiglo sa poda u stojeći stav. Ovo se dešava usljed slabosti u mišićima kukova i butina.

Povišene vrijednosti enzima kreatin-kinaze

Kreatin-kinaza (CK) je enzim koji, ukoliko je povišen, može ukazati na oštećenje mišićnog tkiva. Njegove povišene vrijednosti se obično otkriju pri rutinskim biohemijskim analizama. Visok nivo CK u krvi ne mora označavati samo DMD, s obzirom na to da ovaj enzim može biti povišen i kod drugih mišićnih oboljenja. Ukoliko je kod djeteta povišen ovaj enzim, svakako treba konsultovati ljekara.

Visok nivo enzima transaminaza

Visoke vrijednosti AST i ALT enzima najčešće ukazuju na neko oboljenje jetre, međutim, ovi enzimi mogu biti povišeni i kod mišićne distrofije. Ukoliko je funkcija jetre u redu, neočekivano visoke vrijednosti ovih enzima mogu ukazivati da je možda i CK enzim povišen i da je dijagnoza mišićne distrofije moguća.

Spor razvoj govora

Djeca sa DMD često imaju usporenost i poteškoće u razvoju govora i nekada to može biti prvi simptom koji roditelji prepoznaju.

Kako se nasleđuje Dišenova mišićna distrofija?

Nastanak Dišenove mišićne distrofije je povezan sa recesivnim DMD genom na X hromozomu. S obzirom na to da se DMD gen nalazi na X hromozomu, ova bolest u najvećem broju slučajeva pogađa mušku djecu. Žene su nosioci ovog oboljenja, dok od njega obolijeva uglavnom muški pol. Žene koje su nosioci mutiranog DMD gena mogu imati samo blaže simptome. Ponekad, mutacije u DMD genu nisu nasljedne, javljaju se spontano, tzv. “de novo“ mutacije, međutim, u najveće, broju slučajeva Dišenova mišićna distrofija je nasljedno oboljenje i prenosi se sa majke na mušku djecu.

Kako se dijagnostikuje Dišenova mišićna distrofija?

Dijagnoza Dišenove mišićne distrofije se postavlja na osnovu rezultata genetskog testiranja. Genetski testovi kod Dišenove mišićne distrofije su važni iz nekoliko razloga. Na osnovu rezultata genetičkog testiranja, prije svega, moguće je potvrditi ili isključiti dijagnozu ove bolesti. Takođe, rezultati mogu pomoći u utvrđivanju da li je oboljelo dijete pogodan kandidat  za ulazak u neku od tzv. mutacija-specifičnih kliničkih studija (testiranje potencijalnog leka za DMD). Takođe, mogu pomoći porodici oko prenatalne dijagnoze u budućim trudnoćama.

Ukoliko se kod djeteta potvrdi dijagnoza DMD, majka djeteta bi takođe trebalo da se podvrgne genetičkom testiranju, kako bi se utvrdilo da li je ona prenosilac mutacije u DMD genu ili ne. Informacija o rezultatima genetičkog testiranja majke na DMD gen je važna za ženske članove porodice majke oboljelog djeteta, zbog toga što i te ženske osobe mogu biti prenosioci mutacije, odnosno bolesti na svoje potomstvo. Ukoliko je majka nosilac mutacije na DMD genu, njena ženska djeca neće imati oboljenje, ali će, kao i majka, biti nosioci mutacije i mogu prenositi bolest na svoje potomstvo.

Testovi koji dijagnosticiraju Dišenovu mišićnu distrofiju

Pored genetičkog testiranja, postoje još neki testovi koji mogu pomoći u uspostavljanju dijagnoze i utvrđivanju stadijuma Dišenove mišićne distrofije, kao što su:

  • Enzimi u krvi (CK, AST, ALT)
  • mjerenje nivoa kreatina i kreatinina
  • mjerenje nivoa aminokiselina u urinu
  • biopsija mišića
  • elektromiografija (EMG)
  • rendgen dijagnostika

Važno je napomenuti da su ovo samo pomoćni testovi i da je za precizno postavljanje dijagnoze Dišenove mišićne distrofije neophodno genetičko testiranje.

Kako se liječi Dišenova mišićna distrofija?

S obzirom na to da se kod ovog oboljenja ne može djelovati na otklanjanje uzroka, odnosno genetske mutacije u DMD genu, terapija Dišenove mišićne distrofije se zasniva na simptomatskoj terapiji i preventivnim mjerama. Dakle, liječenje se bazira na ublažavanju postojećih simptoma, prevenciji pojave novih simptoma i sprečavanju razvoja komplikacija bolesti. Za djecu i odrasle sa Dišenovom mišićnom distrofijom je vrlo važna pravilna i redovna fizikalna terapija. Redovno praktikovanje odgovarajućih fizikalnih vježbi neće dovesti do izlječenja, ali će značajno usporiti napredovanje bolesti i spriječiti pogoršanje postojećih simptoma.

Dišenova mišićna distrofija se ubraja u rijetke genetske bolesti, ali su njeni simptomi veoma ozbiljni, stoga je pravovremena dijagnostika kod oboljele djece vrlo važna, radi veće uspješnosti primijenjenih terapija. Genetsko testiranje koje je danas dostupno, roditeljima oboljele djece omogućava da utvrde rizik za postojanje bolesti kod svoje druge djece, kao i svim parovima koji planiraju potomstvo, da još prije začeća, utvrde da li će kod njihove bebe postojati rizik za razvoj ove teške bolesti mišića.

Bez obzira o kom se obliku Dišenove mišićne distrofije radi, genetski skrining test Adventia budućim roditeljima daje preciznu sliku njihovog genetskog zdravlja, pružajući im uvid u informacije koje govore o tome da li su nosioci genetski mutiranog gena. Ovaj skrining test može se uraditi u bilo kom životnom periodu i starosna granica za njegovo izvođenje ne postoji. Vrlo je komforan, jednostavno se izvode, a u prilog tome govori činjenica da je potreban samo bukalni bris iz koga se izdvaja DNK materijal potreban za dalju analizu. 

Talasemija

Uzroci nastanka i podjela talasemija

Šta je talasemija?

Talasemija predstavlja nasljedni poremećaj krvi koji nastaje zbog nepravilnog stvaranja jednog od četiri lanaca aminokiselina koje čine hemoglobin.

Talasemija, zajedno sa anemijom srpastih ćelija je među dominantnim bolestima u zemljama u razvoju, u kojima se zbog malih mogućnosti prenatalne dijagnostike održala vrlo visoka stopa incidence ovih nasljednih oboljenja.

Talasemija - Šta je talasemija?

Naziv talasemija vodi porijeklo od grčkih reči Thalassa (more) i haima (krv). Kada je otkrivena, smatralo se da je bolest raširena isključivo među stanovnicima Sredozemlja, te je nazvana i Mediteranska groznica. Danas se, zbog masovnih migracija stanovništva, ovaj poremećaj prepoznaje u različitim delovima svijeta.

Talasemije se ubrajaju u nasljedna oboljenja, a glavno obilježje je postojanje poremećaja u stvaranju globina, koji predstavlja dio hemoglobina, proteina koji je odgovoran za dopremanje kiseonika svim ćelijama i tkivima čovjekovog organizma. Talasemije nastaju kao posljedica različitih defekata na nivou gena.

Neke talasemije do kraja života ostaju asimptomatske, ali su češće one koje mogu da prouzrokuju skraćen životni vijek eritrocita i hemoliznu anemiju, tj. razaranje crvenih krvnih zrnaca. Svaka od navedenih manifestacija prouzrokuje dalje patološke procese.

Određene vrste talasemija su češće u određenim djelovima svijeta.

Talasemije uglavnom pogađaju oba pola podjednako.

Podjela talasemija

Zavisno od prisutnih genetskih promjena, postoji više varijanti bolesti.

Na osnovu toga koji globinski lanac hemoglobina je prisutan u manjku, razlikuju se dva oblika talasemije:

  1. Alfa talasemija
  2. beta talasemija
Talasemija - Alfa i beta talasemija

Talasemije su nasljedna monogenska oboljenja, što znači da su uslovljene mutacijom (promenom) jednog gena. Promjena u genu odgovornom za nastanak talasemije može biti prisutna samo kod jednog ili kod oba roditelja.

Podjela alfa i beta talasemija

Zavisno od toga da li su oba roditelja nosioci mutiranog gena ili nisu, i alfa i beta talasemija se mogu podijeliti na:

Talasemija major

Talasemija major – najteži oblik talasemije, javljaju se simptomi teške anemije, nastaje kod osoba kod kojih su oba roditelja nosioci mutiranog gena. Za takve osobe kažemo da su homozigoti za talasemiju.

Talasemija intermedia

Talasemija intermedia – srednje težak poremećaj, anemija je blaga do umjerena, javlja se kod osoba kod kojih je samo jedan od roditelja nosilac mutiranog gena. Za osobe kod kojih postoji talasemija intermedia kaže se da su heterozigoti za talasemiju.

Talasemija minor

Talasemija minor – osobe su uglavnom asimptomatske ili se ispoljavaju vrlo blagi simptomi, nastaje ukoliko je samo jedan od roditelja nosilac defektnog gena i ove osobe su takođe heterozigoti za talasemiju.

Šta je uzrok talasemija?

Kako bi se bolje razumio uzrok nastanka talasemija, korisno je znati strukturu hemoglobina, proteina koji je zadužen za transport kiseonika od pluća do svih ćelija u organizmu. Hemoglobin se nalazi u crvenim krvnim zrncima (eritrocitima).

Talasemija - Šta je uzrok?

Od čega se sastoji hemoglobin?

Hemoglobin se sastoji iz tri različite funkcionalne i strukturne jedinice:

1. Hem

2. Globin – proteinski lanci 

3. Atom gvožđa – nalazi se u središtu hema

Globin je izgrađen od po 2 identična para polipeptidnih lanaca i ti parovi se obilježavaju grčkim slovima – α2,  β2, γ2, δ2.

Tipovi hemoglobina

Na osnovu kombinacije parova ovih lanaca, razlikuju se četiri tipa hemoglobina:

1. Fetalni hemoglobin (HbF) – α2γ2

2. Adultni hemoglobin (HbA) – α2β2

3. Adultni 2 hemoglobin (HbA2) – α2δ2

4. Primitivni (embrionalni) hemoglobin (HbP) – α2ε2

Koji će tip hemoglobina u organizmu biti prisutan zavisi od životnog doba. Tako će u fetalnom periodu života zbog specifičnih uslova u materici majke u bebinim eritrocitima biti 100% prisutan fetalni hemoglobin HbF. Njegov procenat se postepeno smanjuje – pri rođenju iznosi 60-80%, da bi u petom mjesecu pao na 10%. Ostalih 90% od ukupnog hemoglobina u krvi biva zamijenjen adultnim hemoglobinom (HbA).

Hemoglobin A je glavni hemoglobin kod odraslih i sadrži dva alfa globin lanca. Kod zdravih odraslih osoba je prisutan i adultni 2 hemoglobin (HbA2) – α2δ2.

Sinteza globinskih lanaca hemoglobina je genski predodređena, tako se geni za sintezu alfa (α) HBA1 i HBA2 lanca nalaze na hromozomu 16, a gen HBB za beta lanac na hromozomu 11.

Ukoliko dođe do promjene (mutacije) u ovim genima, izmijenjeni geni nastavljaju da kodiraju sintezu fetalnog hemoglobina i nakon porođaja. Kao posljedica ovoga, dobija se velika količina fetalnog hemoglobina u krvi odrasle osobe koji bi u normalnim uslovima trebao biti odsutan. Na ovaj način nastaje posebna grupa poremećaja koja se jednim imenom zovu talasemijski sindromi.

Alfa talasemija

Alfa (α) talasemija je češća u jugoistočnoj Aziji, Indiji, Bliskom Istoku i Africi. Javlja se kod oba pola sa podjedankom učestalošću, s tim što alfa talasemija sa mentalnom retardacijom pogađa isključivo pripadnike muškog pola.  

Alfa talasemija je nasljedna, urodjena bolest, te se simptomi i znaci javljaju kod djece i novorođenčadi.

Šta je uzrok alfa talasemije?

Alfa talasemija se javlja kada dođe do defekata u dva gena za alfa globin. Kod alfa talasemije, sinteza alfa lanaca je smanjena ili u potpunosti nedostaje, što dovodi do smanjene količine adultnog hemoglobina.

Ispoljavanje i težina alfa talasemije će zavisiti od broja mutacija u genima HBA1 i HBA2.

Smatra se da je jedna od 25 osoba nosilac mutacija u HBA1 ili HBA2 genu.

Koji su simptomi alfa talasemije?

  • Skraćenje životnog vijeka eritrocita
  • Snižen nivo gvožđa
  • Mikrocitoza – crvena krvna zrnca smanjene veličine
  • Povećanje broja crvenih krvnih zrnaca – eritrocitoza
  • Žutica kod novorođenčadi
  • Anemija
  • Uvećanje jetre
  • Uvećanje slezine
  • Kamenci u žuči
  • Smanjenje gustine kostiju
  • Sklonost ka prelomima kostiju
  • Izražena gornja vilica
  • Niži rast

Kako se nasleđuje alfa talasemija?

Talasemija major se nasleđuje autozomno recesivno. Ovaj tip nasleđivanja podrazumijeva da je za ispoljavanje bolesti kod djeteta, potrebno da oba roditelja da budu nosioci mutacije u HBA1 ili HBA2 genu. Rizik da dijete ima alfa talasemiju zavisi od toga da li su roditelji nosioci bolesti ili ne.

Danas postoje genetički testovi za tzv. skrining nosilaca bolesti kojima se, još prije začeća, može utvrditi da li su roditelji nosioci mutiranih gena, kako za alfa, tako i za beta talasemiju, ali i za brojna druga nasljedna oboljenja. Ovi testovi se takođe mogu uraditi i tokom trudnoće, ili po rođenju djeteta.

Osoba koja je naslijedila jedan mutirani gen od jednog od roditelja neće pokazivati simptome alfa talasemije.

Osoba sa dva mutirana gena ispoljava samo umjerenu mikrocitozu (smanjena veličina crvenih krvnih zrnaca) i hipohromiju (slaba obojenost eritrocita, zbog manjka hemoglobina). Kod osoba sa dva mutirana gena nisu prisutne anemija i hemoliza (raspadanje crvenih krvnih zrnaca).

Ukoliko postoji defekt u tri gena za alfa lanac globina, izražene su hemoliza, hipohromija i veliki broj eritroicita u perifernoj krvi koji imaju izgled mete (target ćelije).

Ukoliko dođe do defekta u sva četiri gena alfa globin, razvija se stanje koje se naziva fetalni hidrops. Ovo stanje je ranije bilo inkompatibilno sa životom. Danas, ukoliko je rizik unaprijed poznat, intrauteralna transfuzija (transfuzija fetusa dok se još nalazi u materici) može omogućiti normalnu trudnoću. Ovakva djeca zahtijevaju hroničnu transfuziju nakon porođaja i često, transplantaciju koštane srži.

Hemoglobin H Constant Spring je varijanta alfa talasemije u kojoj postoje defekti dva gena alfa globin plus jedan alpha globin gen je mutiran.

Kako se postavlja dijagnoza alfa talasemije?

Kod sumnje na alfa talasemiju, prvo se radi analiza kompletne krvne slike. Može se uraditi laboratorijski pregled razmaza periferne krvi, kao i elektroforeza hemoglobina.

Zlatni standard u dijagnostici alfa talasemije je genetičko testiranje. Genetičkim testiranjem se zapravo vrši analiza delecija/duplikacija HBA1 i HBA2 gena i detekcija HbCS (Hemoglobin Constant Spring) mutacije.

Kako se liječi alfa talasemija?

Osobama sa alfa talasemijom propisuju se preparati folne kiseline, uz izbjegavanje suplemenata koji sadrže gvožđe. Gvožđe se može taložiti u jetri i dovesti do insuficijencije jetre. Kod djece kod kojih je izvršeno hirurško otklanjanje slezine, koriste se antibiotici u cilju prevencije različitih bakterijskih infekcija. Transfuzija krvi se preporučuje samo u hitnim slučajevima, ne redovno, kako ne bi došlo do nakupljanja gvožđa. Pacijenti sa varijantom Hemoglobin Constant Spring mogu imati značajnu anemiju i zahtijevaju česte transfuzije tokom života.

Kod sumnje na alfa talasemiju, radi precizne dijagnoze, najpouzdanije je sprovesti genetičko testiranje, kako bi se precizno utvrdio koji tip talasemije je prisutan, jer od toga zavisi kako liječenje, tako i prognoza. Kod osoba koje su nosioci mutiranih gena, preporučuje se prenatalno testiranje u cilju utvrđivanja rizika postojanja alfa talasemije kod potomstva.

Beta talasemija

Beta (β) talasemija je mnogo češća u mediteranskim zemljama, kao što su Grčka, Italija, Španija, zatim mediteranskim ostrvima kao što su Kipar, Sardinija i Malta. Beta talasemija je takođe češća u Istočnoj Evropi nego u drugim djelovima svijeta.

Nastaje usljed promjena na nivou HBB gena koji se nalazi na 11-om paru hromozoma, a odgovoran je za stvaranje beta lanaca globina.

Kod beta talasemije je često prisutna anemija koja se može manifestovati lupanjem srca, bledilom lica, hroničnim umorom i malaksalošću. Zbog povećanog nivoa bilirubina može biti prisutna žutica. Kod nekih osoba dolazi do pojave aritmija, a kod nekih se javlja uvećanje jetre i kamenci u žučnoj kesi koji se obično registruje nakon što osoba osjeti nelagodnost u desnoj strani trbuha, ispod rebara.

Simptomi se mogu javiti u detinjstvu, ali i kasnije tokom života, što može otežati dijagnostiku.

Kao i za alfa talasemiju, i za beta oblik talasemije danas postoje genetički testovi kojima se može kako prije, tako i po rođenju djeteta utvrditi da li je djete nosilac mutacije u HBB genu, odnosno da li ima rizik za razvoj bolesti. Takođe, moguće je da parovi koji planiraju potomstvo, još prije začeća utvrde da li su nosioci mutacije u HBB genu, odnosno, da li će njihova djeca imati rizik za beta talasemiju.

U tu svrhu, naša preporuka je da povjerenje poklonite genetičkom skrining testu Adventia. Jednostavno testiranje podrazumijeva uzimanje bukalnog brisa roditelja koji se prosleđuje na dalju analizu. Zahvaljujući savremenim metodama danas je moguće iz samo jednog uzorka bukalnog brisa analizirati veliki broj klinički relevantnih gena, što je u posljednjih par godina veliki napredak. Iskoristite napredak tehnologije u korist saznanja da li ste potencijalni prenosnig mutiranog gena koji potomstvu može izazvati razvoj nekog od oblika talesemije.